in

„NEMA KO NIJE ZAPLAKAO“ Tragedija u Sremčici, godinama ih čuvali, a sada ih više nema!


„Psi su nam umirali na krilu, držali smo ih, pokušavali da im pomognemo, ali bezuspešno. Tresli su se, doživljavali epileptične napade i kroz pola sata su umirali“.

To priča vidno potresen Ranko iz Sremčice, nakon što je u ovom naselju u Ulici Tomasa Edisona otrovano šest pasa ispred zgrada od ulaza broj do 12 do 24.

Kako ističe Ranko, već treći dan neko sistematski ubija kučiće i sumnja da je broj otrovanih pasa sigurno veći, budući da ne zna gde se nalaze neki od pasa iz kraja.

– Ovo je genocid nad nedužnim bićima! Ne mogu da razumem taj bolestan mozak koji može da ubija svaki dan jedno po jedno kuče. Šta je onda spreman da uradi čoveku? – pita se Ranko.

Opisuje zastrašujuće scene koje su susedi u kraju zatekli proteklih dana.

– Zamislite tu katastrofu kada vidite leševe kučića prekrivene belim čaršavima. To je tragedija! Psi su se tresli, padali niz brdo. Komšija koji ima trudnu ženu svedočio je takvom prizoru i pokušavao da spasi kučiće, ali im nije bilo spasa. Dečko je istraumiran zbog svega – priča naš sagovornik.

„7 godina smo brinuli o njima“

Objašnjava da nije reč o psima lutalicama, već da su bili deo porodice brojnih stanara ovog dela Sremčice.

– To su bili sterilisani i vakcinisani kučići. Sedam godina smo brinuli i vodili računa o njima, lečili smo ih. Oni su bili deo nas. Kao pravi kućni ljubimci, samo što prostorno nismo imali mogućnosti da ih usvojimo, ali kad je zima uvodili smo ih u svoj stan. Mnogo smo se vezali za njih, jednostavno psi su najbolji prijatelji – kaže Ranko.

Dodaje da za sedam godina nikada nije bilo problema, niti su ti psi bilo koga ugrozili.

– Bili su predivni. Zaista, nikada nisu nikome naudili ili ne daj Bože ujeli nekoga. Naprotiv, bili su kao naši ljubimci i tako smo se ophodili prema njima. Normalno, dešavalo se da uveče zalaju u čoporu, ali niko se od suseda nije žalio na njih – priča on.

„Nema ko nije zaplakao“

Kako kaže, celo naselje je potreseno tragedijom koja ih je zadesila.

– Tri dana pijem lekove za smirenje i ne mogu da dođem sebi. Ali ja sam samo jedan primer, sve komšije pate, nema ko nije zaplakao kad je video prizor, trudne žene su zbog stresa završile kod lekara. Dušu smo proplakali… Deca plaču po naselju, oni su se igrali sa tim psima, a mi smo uvek išli u šetnju sa njima. Kad muškarci na Balkanu plaču onda vam je jasno koliko je ovo tragedija za nas – kaže Ranko.

Napominje da je u Ulici Tomasa Edisona zavladao muk i tišina.

– Ovde je nastala jeziva tišina otkad njih nema. Ti psi su davali neki draž ovom naselju, a sada se čuje samo trubljenje automobila – drhtavim glasom priča Ranko.

Jedino je Gara spašena

Ranko ističe da su susedi uspeli da spasu jednu od ljubimaca, Garu, koje je takođe bila otrovana.

– Gara je počela da pada, ali je jedan dečko na vreme primetio i odmah joj dao vode i tresao je kako bi izbacila sav otrov iz sebe. Srećom, Gara je sada dobro, u početku se gegala, a danas već leži na suncu – ističe sagovornik.

„Uplašeni smo za svoje ljubimce“

Naš sagovornik napominje da su sugrađani ovog dela Sremčice ozbiljno zabrinuti za svoje kućne ljubimce.

– Plašimo se za bezbednost naših kučića. Niko danas nije izveo u šetnju svog psa ili mačku, jer ne znamo gde je sve prosipan otrov. Želimo da se ovo zaustavi i da se pronađe osoba koja ubija nedužna bića – kaže on.

Kako dodaje, ne zna ko bi mogao da bude počinilac ovakvog zlodela, ali kaže da postoje komšije koje sumnjaju na određene osobe.

– Lično, ne znam ništa o tome niti poznajem nekog kome su smetali psi. Ne mogu da shvatim da je neko u stanju da to učini. Pozvali smo veterinarsku službu i poslali na obdukciji tela pasa. Nadamo se da su kamere sa okolnih zgrada snimile nešto i da ćemo stati na put onima koji su nam ubili pse – poručuje Ranko.

Izvor: alo.rs


Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

KAKVA JE OVO REVOLUCIJA?! Automobili nam poleću, a uskoro se završava i prvi aerodrom za ove letelice!

Ljudi rođeni u ovom mesecu su najdugovečniji, a evo zašto